Država kao dadilja - posljedice dugogodišnje socijalističke indoktrinacije

Submitted by Danijal Hadžović on sri, 09/28/2011 - 20:27

Među narodom vrlo vjerovatno nema omraženije profesije od političara ni manjeg povjerenja kao u državne institucije i njihovu sposobnost da efikasno rješavaju probleme. Zapravo država se, barem podsvjesno, posmatra kao nepoželjno represivno tijelo čemu svakodnevno svjedočimo- kojem vozaču u Bosni se nije barem jednom desilo da mu vozač auta iz susjedne trake rukom da znak da je u blizini radar (možda bi razumnija reakcija bila ponadati se da će policija zaustaviti i kazniti nekoga ko jurca preko dozvoljene brzine i time potencijalno dovodi druge osobe u opasnost), u kafićima i restoranima će vam se često desiti da vam ne donesu račun (što potpuno razumijem s obzirom na krajnje visoke poreze), nerijetko se s prezirom gleda na ljude koji (ne)rade u državnim institucijama za mnogo veće plate i po mnogo povoljnim uslovima od radnika koji rade u privatnom sektoru, itd...  S druge strane, rijetko ko je na lošem glasu kao političari u kojima građani vide glavne krivce za stanje u kome žive: od toga da samo jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, da je nezaposlenost blizu 50%, da općenito društvom vlada katastrofalna socijalna klima, beznađe, da su korupcija i nepotizam prisutni na svakom koraku i sl.. S promjenama raznih vlasti stvari se ne mijenjaju mnogo nabolje, dapače, situacija ostaje uglavnom ista, odmaci su kako vrijeme prolazi postali čak češći nego pomaci, a sa svakom promjenom vladajuće strukture (možemo uzeti bilo koji nivo vlasti kao primjer) ljudi doživljavaju nova razočarenja u one kojima su povjerili glas. Sve ovo bi nas navelo na zaključak da su građani izgubili povjerenje u državu i njenu sposobnost da nešto rješava, ali ne lezi vraže. Gdje prestaje logika, počinje BiH, zemlja apsurda.
 

Pored svih navedenih negativnih konotacija koje država i njeni aparati bude kod pojedinaca, ipak ostaje nepresušna trajna svijest o državi kao instituciji dužnoj da rješava sve naše probleme. Od ekonomije, preko kulture, medija do turbo folka, pornografije, odnosa između supružnika svi očekuju da država "nešto uradi po tom pitanju" i spremni smo joj dati apsolutne ovlasti za rješavanje naših problema. Postavlja se logično pitanje na koje se odgovor čini skoro nemoguć- kako je moguće da građani omraženim istitucijama i njenom birokratskom aparatu žele povjeriti velikee ovlasti u upravljanju njihovim životima iako se ovi uporno dokazuju potpuno nesposobnim u tome? U suštini odgovor je vrlo jednostavan, gotovo 50 godina socijalističkog sistema je učinilo svoje i doživljaj države ne da se nije promijenio nego je ostao duboko ukorijenjen u svijesti građana i s promjenom društvenom sistema umjesto da se mijenja, samo se nastavio  dodatno podsticati. Univerziteti i mediji su ostali leglo ljevičara i takva dominanta mentalna svijest je zapravo ono čemu oni i teže, dok tzv. desnica osim nacionalizma nikakav smislen društveno-ekonomski koncept građanima nije bila u stanju ponuditi. Tako prosječan Bosanac državu vidi kao dadilju, roditelje umjesto roditelja, entitet zadužen da se brine o njemu i omogući sve najbolje uslove za život, dok će oni ma koliko bili neposlušna djeca ili skrivali pojedine stvari od mame i tate (tipa stvarnu zaradu) uvijek moći računati na njihovu ljubav i pažnju iz čistog razloga što su im djeca. Kada pak roditelj-država svom djetetu ne ispunjava neki od mnogobrojnih zahtjeva tada dijete počinje da kmeči, histeriše, dobija napade bjesnila.

 

Studenti primjerice vjeruju da je sva njihova zadaća da završe fakultet i da im je država dužna osigurati posao po završetku, a jadnicima u 20 i kusur godina niko da pojasni kako nije država ta koja daje posao, nego privatni poduzetnici, a sve što država na tom polju može uraditi jeste da omoći poduzetnim i sposobnim ljudima bolju poslovnu klimu i uslove za biznis. Radnici GRAS-a,  sarajevskog gradskog prevoznika, svako malo organizuju proteste zahtijevajući da im kanton osigurava prosječne plate u iznosu od 1 200 km  (što je gotovo na prosjeku ljekara), topli obrok od 12 km dnevno, regrese, da im kupuje nova vozila jer su oni Bože moj njihovo vlasništvo. S druge strane ništa sporno ne vide u tome što im u firmi radi 2 000 radnika (!), što su plate koje primaju daleko iznad prosjeka i u neskladu sa zakonima tržišta, što i pored apsolutnog monopola na tržištu proizvode milionske gubitke pa nisu u stanju sami sebi finansirati prevelike plate prekobrojnih radnika, kupovati nova vozila i slične stvari koje bi se podrazumijevale za svaku firmu koja nastoji postojati. U očuvanju rastrošnosti i privilegija posežu za džepovima građana kroz budžet koji im je sve ove godine bio nepresušan izvor. Kada vlada odbije da im da tuđi novac, oni godinama koriste dobro oprobanu taktiku- jednostavno obustave javni prevoz i zablokiraju kompletan grad sve dok im se ne ispune zahtjevi! Samo ću reći da je Margaret Thatcher probleme s takvom ruljom rješavala na vrlo efikasan način. Ali o toj bagri sitnog zuba ću više reći sljedećem tekstu. Ili šta tek reći o onim silnim institucijama kulturnim, sportskim, altruističkim, udruženjima pčelara, radioamatera i inih koji se vrišteći u javnosti otimaju za sredstva poreskih obveznika i uvijek optužujući državu da ne brine o ovom ili onom, kako eto ona pušta da nešto tako značajno kao što su oni propada, kako je treba biti stid što njima Bogom danima ne da tuđi novac, a oni jadni nesposobni da ga sami zaradi, itd...

 

Socijalizmu kao takvom savršeno je odgovaralo da umjesto svjesnih, sposobnih i samostalnih građana ima poslušnu i od države zavisnu nedonošćad koju će potpuno držati pod kontrolom i davati joj na kapaljku, a represivni vojni i policijski aparat su osiguravali da zahtjevi dječice ne pređu određenu granicu.  Raspadom tog sistema zaglupljivanja ljudi, njegovim potomcima nije ni na pamet padalo da se odreknu svoje godinama brižno uzgajane gluposti, s tim što su sa promjenom sistemu dobili mogućnost većeg apetita za nju. Tako da u konačnici imamo šizofrenu situaciju da bi građani željeli socijalnu državu ali samo u onim segmentima koji njima odgovaraju tipa raznih državnih subvencija i spašavanja svih mogućih katastrofa i propusta koje pojedinac mimo države napravi, ali kada su u pitanju lična sloboda, porezne stope, birokratske procedure, e onda bismo svi željeli što manje države. Ili drugim riječima (bit ću vulgaran ali moram iskoristiti ovu umotvorinu tog istog naroda), narod bi se jebao, ali da mu ne uđe. Građani BiH jednog dana će silom prilika morati postati svjesni da socijalna država koja rješava sve naše probleme automatski za sobom nosi i veliku administraciju, za čije su finansiranje potrebni veliki porezi (dakle manje novca u vašim džepovima dragi moji građani), velika administracija za sobom gotovo nužno nosi i kriminal i korupciju, a sve se to na koncu odražava i na ličnu slobodu jer svako povećanje državnih ovlasti nužno ide na štetu pojedinca. A državni novac, za koga se svi tako požrtvovano grebu, od studenata koje traže stipendije do raznoraznih nesposobnih beskorisnih udurženja je novac koji je prethodno nekom iz džepa oduzet da bi vama mogao biti dodijeljen.

 

Često možemo čuti da se kao uslov za napredak i stabilnost ovog društva novodi neophodnost uspostave socijalne države po uzoru na evropske zemlje koja će brinuti o svojim građanima i omogućiti im da razvijaju. Nažalost, tim velikim ekspertima, vizionarima i dušebrižnicima još niko nije objasnio da se zapadna civilizacija nije razvila zahvaljujući tome što su kroz historiju imali super sposobne, pametne i odgovorne državnike koji su im stvorili ekonomski prosperitetna i uređena društva, nego zbog izuzetnih pojedinaca iz različitih oblasti. Nikola Tesla nije otkrio naizmjeničnu struju jer mu je neko iz vlade rekao da to treba uraditi niti jer mu je ta vlada obezbijedila uslove da za to, otkrio je jer je bio izuzetno vrijedan i genijalan pojedinac predan svoj cilju, kao što ni Ajnštajnoj do otkrića teorije relativiteta nije došao zahvaljujući nekoj državnoj biroktratiji, a ni Henriju Fordu u revoluciji koju je uveo u proizvodnji auta nije trebao državni poticaj.

 

Dakle, kao što je to historija nebrojeno puta dokazala dan kada će  u BiH doći sposobna, odgovorna, časna, poštena, po mjeri naroda vlast se nikad neće desiti iz jednostavnog razloga što su ti epiteti u suštoj suprotnosti sa samom prirodom vlasti. Napredak nekog društva nužno zavisi od inovativnosti, radinosti, kreativnosti i vrednoće njenih pojedinaca, svih nas koji svojim radom i inovacijama jedini možemo doprinijeti prosperitetu i boljoj budućnosti. Sve što vlast može uraditi da nam pomogne jeste da nam se skloni s puta.

 

Među narodom vrlo vjerovatno nema omraženije profesije od političara ni manjeg povjerenja kao u državne institucije i njihovu sposobnost da efikasno rješavaju probleme. Zapravo država se, barem podsvjesno, posmatra kao nepoželjno represivno tijelo čemu svakodnevno svjedočimo- kojem vozaču u Bosni se nije barem jednom desilo da mu vozač auta iz susjedne trake rukom da znak da je u blizini radar (možda bi razumnija reakcija bila ponadati se da će policija zaustaviti i kazniti nekoga ko jurca preko dozvoljene brzine i time potencijalno dovodi druge osobe u opasnost), u kafićima i restoranima će vam se često desiti da vam ne donesu račun (što potpuno razumijem s obzirom na krajnje visoke poreze), nerijetko se s prezirom gleda na ljude koji (ne)rade u državnim institucijama za mnogo veće plate i po mnogo povoljnim uslovima od radnika koji rade u privatnom sektoru, itd...  S druge strane, rijetko ko je na lošem glasu kao političari u kojima građani vide glavne krivce za stanje u kome žive: od toga da samo jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, da je nezaposlenost blizu 50%, da općenito društvom vlada katastrofalna socijalna klima, beznađe, da su korupcija i nepotizam prisutni na svakom koraku i sl.. S promjenama raznih vlasti stvari se ne mijenjaju mnogo nabolje, dapače, situacija ostaje uglavnom ista, odmaci su kako vrijeme prolazi postali čak češći nego pomaci, a sa svakom promjenom vladajuće strukture (možemo uzeti bilo koji nivo vlasti kao primjer) ljudi doživljavaju nova razočarenja u one kojima su povjerili glas. Sve ovo bi nas navelo na zaključak da su građani izgubili povjerenje u državu i njenu sposobnost da nešto rješava, ali ne lezi vraže. Gdje prestaje logika, počinje BiH, zemlja apsurda.
 

Pored svih navedenih negativnih konotacija koje država i njeni aparati bude kod pojedinaca, ipak ostaje nepresušna trajna svijest o državi kao instituciji dužnoj da rješava sve naše probleme. Od ekonomije, preko kulture, medija do turbo folka, pornografije, odnosa između supružnika svi očekuju da država "nešto uradi po tom pitanju" i spremni smo joj dati apsolutne ovlasti za rješavanje naših problema. Postavlja se logično pitanje na koje se odgovor čini skoro nemoguć- kako je moguće da građani omraženim istitucijama i njenom birokratskom aparatu žele povjeriti velikee ovlasti u upravljanju njihovim životima iako se ovi uporno dokazuju potpuno nesposobnim u tome? U suštini odgovor je vrlo jednostavan, gotovo 50 godina socijalističkog sistema je učinilo svoje i doživljaj države ne da se nije promijenio nego je ostao duboko ukorijenjen u svijesti građana i s promjenom društvenom sistema umjesto da se mijenja, samo se nastavio  dodatno podsticati. Univerziteti i mediji su ostali leglo ljevičara i takva dominanta mentalna svijest je zapravo ono čemu oni i teže, dok tzv. desnica osim nacionalizma nikakav smislen društveno-ekonomski koncept građanima nije bila u stanju ponuditi. Tako prosječan Bosanac državu vidi kao dadilju, roditelje umjesto roditelja, entitet zadužen da se brine o njemu i omogući sve najbolje uslove za život, dok će oni ma koliko bili neposlušna djeca ili skrivali pojedine stvari od mame i tate (tipa stvarnu zaradu) uvijek moći računati na njihovu ljubav i pažnju iz čistog razloga što su im djeca. Kada pak roditelj-država svom djetetu ne ispunjava neki od mnogobrojnih zahtjeva tada dijete počinje da kmeči, histeriše, dobija napade bjesnila.

 

Studenti primjerice vjeruju da je sva njihova zadaća da završe fakultet i da im je država dužna osigurati posao po završetku, a jadnicima u 20 i kusur godina niko da pojasni kako nije država ta koja daje posao, nego privatni poduzetnici, a sve što država na tom polju može uraditi jeste da omoći poduzetnim i sposobnim ljudima bolju poslovnu klimu i uslove za biznis. Radnici GRAS-a,  sarajevskog gradskog prevoznika, svako malo organizuju proteste zahtijevajući da im kanton osigurava prosječne plate u iznosu od 1 200 km  (što je gotovo na prosjeku ljekara), topli obrok od 12 km dnevno, regrese, da im kupuje nova vozila jer su oni Bože moj njihovo vlasništvo. S druge strane ništa sporno ne vide u tome što im u firmi radi 2 000 radnika (!), što su plate koje primaju daleko iznad prosjeka i u neskladu sa zakonima tržišta, što i pored apsolutnog monopola na tržištu proizvode milionske gubitke pa nisu u stanju sami sebi finansirati prevelike plate prekobrojnih radnika, kupovati nova vozila i slične stvari koje bi se podrazumijevale za svaku firmu koja nastoji postojati. U očuvanju rastrošnosti i privilegija posežu za džepovima građana kroz budžet koji im je sve ove godine bio nepresušan izvor. Kada vlada odbije da im da tuđi novac, oni godinama koriste dobro oprobanu taktiku- jednostavno obustave javni prevoz i zablokiraju kompletan grad sve dok im se ne ispune zahtjevi! Samo ću reći da je Margaret Thatcher probleme s takvom ruljom rješavala na vrlo efikasan način. Ali o toj bagri sitnog zuba ću više reći sljedećem tekstu. Ili šta tek reći o onim silnim institucijama kulturnim, sportskim, altruističkim, udruženjima pčelara, radioamatera i inih koji se vrišteći u javnosti otimaju za sredstva poreskih obveznika i uvijek optužujući državu da ne brine o ovom ili onom, kako eto ona pušta da nešto tako značajno kao što su oni propada, kako je treba biti stid što njima Bogom danima ne da tuđi novac, a oni jadni nesposobni da ga sami zaradi, itd...

 

Socijalizmu kao takvom savršeno je odgovaralo da umjesto svjesnih, sposobnih i samostalnih građana ima poslušnu i od države zavisnu nedonošćad koju će potpuno držati pod kontrolom i davati joj na kapaljku, a represivni vojni i policijski aparat su osiguravali da zahtjevi dječice ne pređu određenu granicu.  Raspadom tog sistema zaglupljivanja ljudi, njegovim potomcima nije ni na pamet padalo da se odreknu svoje godinama brižno uzgajane gluposti, s tim što su sa promjenom sistemu dobili mogućnost većeg apetita za nju. Tako da u konačnici imamo šizofrenu situaciju da bi građani željeli socijalnu državu ali samo u onim segmentima koji njima odgovaraju tipa raznih državnih subvencija i spašavanja svih mogućih katastrofa i propusta koje pojedinac mimo države napravi, ali kada su u pitanju lična sloboda, porezne stope, birokratske procedure, e onda bismo svi željeli što manje države. Ili drugim riječima (bit ću vulgaran ali moram iskoristiti ovu umotvorinu tog istog naroda), narod bi se jebao, ali da mu ne uđe. Građani BiH jednog dana će silom prilika morati postati svjesni da socijalna država koja rješava sve naše probleme automatski za sobom nosi i veliku administraciju, za čije su finansiranje potrebni veliki porezi (dakle manje novca u vašim džepovima dragi moji građani), velika administracija za sobom gotovo nužno nosi i kriminal i korupciju, a sve se to na koncu odražava i na ličnu slobodu jer svako povećanje državnih ovlasti nužno ide na štetu pojedinca. A državni novac, za koga se svi tako požrtvovano grebu, od studenata koje traže stipendije do raznoraznih nesposobnih beskorisnih udurženja je novac koji je prethodno nekom iz džepa oduzet da bi vama mogao biti dodijeljen.

 

Često možemo čuti da se kao uslov za napredak i stabilnost ovog društva novodi neophodnost uspostave socijalne države po uzoru na evropske zemlje koja će brinuti o svojim građanima i omogućiti im da razvijaju. Nažalost, tim velikim ekspertima, vizionarima i dušebrižnicima još niko nije objasnio da se zapadna civilizacija nije razvila zahvaljujući tome što su kroz historiju imali super sposobne, pametne i odgovorne državnike koji su im stvorili ekonomski prosperitetna i uređena društva, nego zbog izuzetnih pojedinaca iz različitih oblasti. Nikola Tesla nije otkrio naizmjeničnu struju jer mu je neko iz vlade rekao da to treba uraditi niti jer mu je ta vlada obezbijedila uslove da za to, otkrio je jer je bio izuzetno vrijedan i genijalan pojedinac predan svoj cilju, kao što ni Ajnštajnoj do otkrića teorije relativiteta nije došao zahvaljujući nekoj državnoj biroktratiji, a ni Henriju Fordu u revoluciji koju je uveo u proizvodnji auta nije trebao državni poticaj.

 

Dakle, kao što je to historija nebrojeno puta dokazala dan kada će  u BiH doći sposobna, odgovorna, časna, poštena, po mjeri naroda vlast se nikad neće desiti iz jednostavnog razloga što su ti epiteti u suštoj suprotnosti sa samom prirodom vlasti. Napredak nekog društva nužno zavisi od inovativnosti, radinosti, kreativnosti i vrednoće njenih pojedinaca, svih nas koji svojim radom i inovacijama jedini možemo doprinijeti prosperitetu i boljoj budućnosti. Sve što vlast može uraditi da nam pomogne jeste da nam se skloni s puta.